Povijest rudarenja u Rudama

Ne zna se pouzdano kada se počelo rudariti u Rudama, ali po nekim podacima, kao i po tome što se nailazi na stare radove s uskim i niskim hodnicima koji su izrađivani bez uporabe baruta, može se zaključiti da se ovdje radilo u srednjem vijeku, a možda i u doba Rimljana. Najstariji podaci govore da se već 1210. godine vadila bakrena ruda, a u to vrijeme selo Rude imalo je naziv Rovi. Prvi pouzdani podaci potječu iz XVI stoljeća gdje se spominje da je u to vrijeme vlasnik rudnika bio Leonard Gruber i da je prodavao bakar. Rudnik je često mijenjao vlasnike, uglavnom zbog financijskih kriza.

Podaci o proizvodnji bakra manjkavi su naročito za XVI i XVII stoljeće. Redovitiji podaci o proizvodnji postoje od 1773. godine i iz njih se vidi da je rudnik radio uglavnom neprekidno, ali je proizvodnja varirala i da je od početka XVII stoljeća pa do 1800. godine godišnja proizvodnja bila između 200 i 400 centi (1 cent = 56,006 kg). Najveća proizvodnja od 573 centa bakra zabilježena je 1634. godine te 1791. godine kada je proizvedeno 546 centi bakra. Iz tog vremena (1777. godine) potječe i sačuvana jamska karta na kojoj se vidi velika razgranatost podzemnih radova. Radi osiromašenja ležišta proizvodnja iza 1800. godine opada. Eksploatacija bakrene rude prestala je 1851. godine. Stručne procjene govore da je u Rudama ukupno proizvedeno između 2.200 i 2.800 tona bakra.

Godine 1850. započela je proizvodnja željezne rude (siderita), koja je većim dijelom taljena u Rudama u visokoj peći kapaciteta 25.000 centi godišnje, a jedan dio odvožen je u Sloveniju. Godišnja proizvodnja željezne rude kretala se između 20.000 i 130.000 centi, a godišnja proizvodnja željeza između 5.000 i 16.000 centi. Radi nerentabilnosti rudnik je 1859. godine zatvoren. Za vrijeme desetogodišnjeg rada otkopano je oko 26.000 tona željezne rude.

Gotovo sva ruda koja je u to vrijeme kopana izvađena je u reviru rovova Vlašić-Kokel, a tek manji dio željezne rude izvađen je iz drugih pozicija kao npr. iz dnevnog kopa rova Classenbruch gdje je prije II svjetskog rata vađen hematit za potrebe željezare Sisak.

Nakon napuštanja eksplotacijskih radova, u više navrata obavljani su istražni radovi s ciljem ponovnog oživljavanja rudarstva u tom kraju. Istraživalo se prije I svjetskog rata i između I i II svjetskog rata i u to vrijeme su izrađeni mnogobrojni manji istražni radovi na lijevoj i desnoj strani potoka Gradne. Pored istraživanja ležišta željezne i bakrene rude, ovdje se istraživao i vadio gips, ali je daljnje vađenje gipsa obustavljeno, uglavnom zbog toga što sadrži preveliki postotak anhidrita (oko 15%), iako su njegove količine značajne.

U području rudaskog dijela Gradne, nizvodno od Ruda, na više je mjesta vađen gips. Eksploatacija je započeta početkom ovog stoljeća i trajala je, s povremenim prekidima, sve do ranih pedesetih godina.

Rudarski istražni radovi od 1952-1956. godine

Jedina dostupna stara jamska karta je ona već spomenuta iz 1777. godine. Iz nje se vidi da su rudarski radovi bili veoma razgranati i da su dosezali dubinu od oko 25 m ispod najnižeg potkopa Vlašić (St. Anton). Budući da je bakrena ruda vađena do 1850. godine, vjerojatno su radovi dosegli i veću dubinu.

Prilikom zadnjih istraživanja ležišta 50-ih godina prošlog stoljeća, očišćen je najniži potkop Vlašić (311 m N.v.) čiji se ulaz nalazi u neposrednoj blizini ambulante u Rudama. Rov je dug oko 550 m i bio je zarušen do 430-og metra jer se taj dio nalazi u neotpornim glinovitim pješčenjacima. Iza toga je gips i taj dio hodnika nije bio zarušen. Nadalje je očišćen rov Sv. Trojstvo (340 m N.v.) koji je prilično razgranat s ukupnom dužinom oko 520 m. Prvih 120 m rov je bio zarušen, dok je ostali dio bio uglavnom prohodan. Zatim je očišćen najviši rov Kokel (363 m N.v.) koji je dug oko 200 m i čijih je prvih 70-ak metara bilo zarušeno. Između rovova Sv. Trojstvo i Kokel su otkopi željezne rude (siderita) koji su prohodni i koji povezuju ta dva rova. Na kraju okna Vlašić je okno Josip koje ide naviše i naniže. Naniže je bilo duboko oko 22 m, a s posljednjim istraživanjima okno je produbljeno do ukupne dubine od 81 m. Na koti 245 izgrađen je hodnik dug 178 m koji je prošao ispod starih radova, a budući da nije naišao na rudu, zaključeno je da je dubinsko protezanje rudnih žica malo i da su one starim radovima uglavnom povađene pa je daljnje istraživanje obustavljeno.

Rudarski radovi na obnovi rova Kokel 2002-2004.

Početkom 2002. profesor Boris Šinkovec, inače geolog zadužen za provedbu istražnih rudarskih radova u Rudama 50-ih godina, došao je u Rude s idejom otvaranja rudarskog muzeja na lokaciji rovova Kokel i Sveto Trojstvo. Članovi KUD-a Oštrc prepoznali su veliki potencijal takve ideje i krenuli u njenu realizaciju.

Svjesni činjenice da bez vlastitog angažmana ne mogu očekivati nikakvu pomoć, u proljeće 2002. godine mještani Ruda (uglavnom članovi KUD-a Oštrc) sami su otkopali ulaz u rudnik Kokel koji je nakon razgovora s idejnim začetnikom projekta gosp. Šinkovcem i vizualnog pregleda rovova odabran kao najpogodniji i najočuvaniji za otvaranje. Također su uklonili ilegalnu deponiju smeća koja se nalazila na samom ulazu, a iz prohodnog dijela rudnika (prvih 20-ak metara) odvezene su i veće količine blata koje su se s vremenom nataložile. Osim ovih pripremnih radova započelo se s uklanjanjem odrona na 22. metru od ulaza u rudnik. Naime, budući da su pedesetih godina trajno zatvoreni svi kopovi u mjestu, većina njih je u većoj ili manjoj mjeri zarušena, ovisno o geološkom sastavu svake lokacije (u Rudama je bilo 10-ak lokacija na kojima se vadila ruda). Za te su radove bili angažirani rudari s dugogodišnjim radnim stažom na sličnim poslovima. Nakon deset dana aktivnog kopanja probijen je prvi odron, no na žalost, nekoliko metara iza njega pojavilo se sljedeće urušenje potkopa koje je probijeno 15.10.2004. godine. Uz spomenute stručnu osobu, svi ostali radnici mještani su Ruda, uglavnom članovi KUD-a Oštrc. Zbog skučenosti prostora istovremeno mogu u oknu raditi 3-4 osobe tako da je dnevno moguće pomaknuti se za maksimalno 1 metar, s tim da se sva iskopana zemlja i kamenje odvozi izvan rudnika u tačkama. Iskopani tunel odmah se podgrađivao jelovim podgradama koje su članovi KUD-a također sami pripremili.. U sanaciju rova bilo je utrošeno oko 250 podgrada. Ukupna dužina saniranog dijela rudnika je 35 metara, za njegovu sanaciju bilo je potrebno točno 50 radnih dana.

Probijanje urušenja označilo je kraj pripremnih radova i učinilo dostupnim oko 400 metara prohodnih hodnika, uključujući i impresivan podzemni eksploatacijski kop.

Spomenuti radovi poslužili su kao glavna podloga za prijavu na EU Program za susjedstvo Slovenija-Hrvatska Mađarska.